Vjerovatno se od mene očekuje da u objašnjenju i razgovoru o mojim performansima, multimedijalnim projektima, kažem nešto pametno. Tobože, ja sam umjetnik. Ako je pitanje zašto sam uveo kravu, kozu, kokoš… u galerijski prostor i pustio dotične ličnosti da šetaju sa gospodom prostorijama, čude se, raspravljaju, dive izložbenim eksponatima, djelima, u svakom slučaju želio sam postići i ostvariti recept za lijek protiv stereotipnosti, kopiranja i plagijatorstva, pa i gluposti koje se prikazuju na raznim elitnim kulturnim manifestacijama. No, možemo to reći i jednostavnije da bude prijemčivljije uhu običnog čitaoca. Poznata je stvar da su životinje iskorištavali u mnoge svrhe, proglašavali ih svetima, prinosili im žrtve… tada sam ih ja primio u sveti hram kulture kao žrtve ne bi li homosapience razumio gdje mu je mjesto i da nema života bez kulture, jer kultura je žila kucavica jednog društva.- Da li biste nam objasnili instalaciju “Demokratija pod kontrolom”, jer u pitanju je veoma neobičan način izražavanja misli, riječ je o velikom kavezu u kojem se nalazi prava policijska palica zaključana i svezana. Šta treba da pobudi kod gledatelja?
Neću! A drago mi je da sam izazvao reakciju nekih političkih organizacija koje se nisu libile da prijete i traže objašnjenje koje ne bi željeli shvatiti na pravi način. Takođe, ne želim objašnjavati ni performans kada je glumac-statista ošamario slučajnog posjetioca koji je mirno posmatrao slike i djela dobitnika Nobelove nagrade. Sam događaj, i prepričavanje šamara danima, ostavio je jasan trag i sliku o tome šta sam htio kazati…